Danas smo ostali bez jedne divne duše, mladića i prijatelja. Dalibor više nije mogao izdržati teret bolesti. Posustalo je dobro srce koje nije stiglo voljeti, radovati se i uživati u blagostanjima ovog svijeta. Silno sam tužna, ljuta i razočarana. Osjećam da smo mu ostali dužni. Pet godina je imao dijagnozu, a i više godina su se on i njegova obitelj borili sa sklerodermijom. Liječio se u Rijeci, Firenci i Zagrebu. Liječnici, naročito prof. dr. Novak iz KBC Rijeka godinama su nastojali lijekovima djelovati na simptome. Nažalost nikada ni Dalibor ni obitelj nisu dobili psihološku ili financijsku pomoć. On nikada nije upućen na respiratornu fizioterapiju da lakše diše, na fizioterapiju da održi mobilnost šaka i stopala, na radnu terapiju da se uključi u neke radne i socijalne aktivnosti. Dalibor je imao dijagnozu rijetke i neizlječive bolesti i zdravstveni sustav ga nije volio, prepoznao kao čovjeka . Prošle godine Dalibor se s majkom Velinkom od samog osnutka uključio u rad Hrvatske udruge oboljelih od sklerodermije. Nažalost ni mi u Udruzi nismo našli odgovore na njegova pitanja i potrebe. Pružili smo im ljudsku solidarnost, malo zajedništva i ljubav. Nismo stigli organizirati praktične radionice, liječenje i rehabilitaciju u toplicama, druženja. Zato kažem ostali smo mu dužni i mi u HUOSu , koji smo išli za svojom boli, i svi oni koji su okrenuli leđa bolesnima od rijetke i neizlječive bolesti, i oni koji nisu uspjeli pobijediti birokraciju koja nam ne dozvoljava dostojanstven život, pravo da spriječimo teške simptome i da se radujemo sa svojom obitelji i prijateljima svakom novom danu. Dalibor nas je napustio, ali zauvijek ostaje u našim mislima kao vodilja, u djelima kao pokretač novih pristupa i postignuća i srcima kao prijatelj.
I kao što je napisao jedan naš član
Iskreno mi je žao zbog Dalibora!
Neka nam on bude svima nadahnuće za predaniji rad u traženju riješenja za sve sa dijagnozom SSc.
