Snežana Ilić Zorić iz Novog Sada danas ima 46 godina. Živi sa suprugom, kojeg opisuje kao “onu drugu polovinu svoje duše”, a bavi se masažom – dodirom kroz koji izražava sebe i svoju snagu. Na prvi pogled, njezin život može izgledati kao tiha svakodnevica, no ispod površine krije se nevjerojatna priča o upornosti, boli, vjeri i ljubavi.

Više od pola života provela je u borbi s dijagnozama koje bi mnoge slomile – preživjela je dva karcinoma, suočila se s gubitkom doma i mogućnosti da postane majka, a posljednjih godina živi sa sklerodermijom. Ipak, unatoč svemu, Snežana zrači toplinom, unutarnjim mirom i vjerom da se čuda događaju ako u njih vjerujemo.

U nastavku donosimo intervju koji prenosi njezine riječi, misli i iskustva, kroz koje ćete je upoznati dublje nego što bi ikakav službeni životopis mogao reći.

Sjećaš li se sebe prije bolesti?

Snežana kaže da se teško sjeća svog života prije bolesti.
“Čini mi se i da se ne sećam života pre bolesti.Bila sam jako mlada kada mi je dijagnostikovan prvi karcinom (limfom),imala sam 23 godine i šansa da preživim noć bila je 1:10 000 000.”

Nije ni znala da je ozbiljno bolesna – otišla je sama u bolnicu na injekciju, misleći da se radi o nekoj upali. No liječnici su ubrzo utvrdili da je riječ o mnogo ozbiljnijem stanju.
“Snimili pluća, uradili ultrazvuk srca. I sve je stalo… Svi su bili oko mene, nisam smela da se krećem. Organizovan je sanitet, morali smo odmah krenuti za Institut za onkologiju. Nisam razumela šta se dešava. Samo sam želela da sačekamo mog brata da ga vidim… Rekli su mi da nemamo vremena.”

Na putu prema Institutu, tehničar ju je molio da ne zaspi.
“Samo znam da sam bila jako umorna i da mi se spavalo… Molio me da pričam s njim, da nešto pevamo, samo da ne zaspim.”

Pri dolasku na Institut, liječnici su već znali da dolazi – prema nalazima, bila je na samom rubu života. Smještena je na intenzivnu njegu, a ono što je uslijedilo bilo je iskustvo kliničke smrti.
” U tom snu šetala sam prelepom zelenom livadom sa milion žutih maslačaka.Išla sam utabanom stazom ka šumi.Na rubu šume me je čekao vojnik u uniformi. Nisam se plašila,bila sam potpuno spokojna,srećna i ništa me nije bolelo. Išla sam ka njemu. Na pola livade čula sam glas prijateljice koja me doziva po imenu da se vratim i dođem kod nje. Sećam se da sam stala i par trenutaka razmišljala kuda da idem. Dvoumila sam se…Ipak,odlučim da krenem ka njoj i da se vratim. Tog momenta kako sam zakoračila da se vratim “probudila” sam se…Ležala sam na podu ordinacije,doktori su bili oko mene,dozivali me i pokušavali sve da ne vrate.” – prisjeća se Snežana.

Nakon toga, uslijedila je višegodišnja borba: operacije, tri godine kemoterapije, beskrajna iscrpljenost.
“Saznanje da imam karcinom potpuno mi je blokiralo um i telo. Nisam plakala. Bila sam zaledjena. Moj mozak nije prihvatao te informacije.”

Jesi li tijekom tih godina imala razumijevanje od liječnika?

Nažalost, ne uvijek. Godinama se žalila na bolove, ukočenost, nemogućnost spavanja, no najčešći odgovor bio je da su nalazi “u redu” i da su simptomi posljedica kemoterapije.
“Moje ruke su bile ljubičaste, gubila sam osećaj u rukama…podlaktice tvrde i užasno bolne, kao milijarde vrućih igala da su ubodene. Imala sam osećaj da će mi ruke eksplodirati. I opet sam odlazila kod doktora i opet sve isto”

Drugi karcinom – kako si podnijela tu vijest?

Godine 2019. dijagnosticiran joj je drugi karcinom – ovaj put s metastazama. Sve se ponovilo: borba, operacije, izolacija, ali i dodatni problemi – ostala je bez stana, bez bolovanja i bez dostupnog lijeka.
“Jer karcinom je promenio oblik i postao imun na terapiju. Nismo mogli ni jednim aparatom tačno locirati gde je. Ruke i bolovi su opet pali u 100-ti plan. Opet smo spašavali glavu.”

Što ti je pomoglo kada više nisi znala kako dalje?

Snežana je došla do točke kada više nije imala nikakvu ideju kako dalje.
“Otišla sam u crkvu, sela na klupu i satima plakala… Prvi put sam se pomirila sa svim što mi je dato. Prihvatila Božiju volju. Ogroman teret mi je pao sa duše.”

Taj trenutak predaje bio je početak njezinog unutarnjeg oporavka.
“Došla sam kući prazne glave i sa nekim olakšanjem jer ja više ne moram brinuti.”

Je li bilo trenutaka koji su te posebno slomili?

Iako su fizički bolovi godinama bili prisutni, Snežana kaže da ih je s vremenom prihvatila kao dio sebe.
“Bolovi su postali potpuno sastavni deo mog života. Više se nisam ni žalila na njih… nisam imala kome. Trpela sam.”

No 2023. godina donijela je novu krizu. Zbog mioma na maternici morala je hitno na operaciju – histerektomiju.
“Odstranjena mi je materica, ali i deo duše… Morala sam da se oprostim od svog sna, da nikada neću imati decu.”

Oporavak je bio dug, i fizički i emocionalno težak, a odmah nakon toga uslijedio je još jedan napad bolova.
“Svaki zglob, mišić me je boleo. Više od četiri meseca je trajao napad. Nije postojao nijedan položaj u kom bi bar na trenutak prestao bol.”

Kada si saznala za sklerodermiju?

Nakon što su se ponovno pojavili neizdrživi bolovi u tijelu, Snežana je prošla desetak specijalista – svi su tvrdili da postoji problem, ali nitko nije znao koji.
Tek kada ju je endokrinologinja uputila profesoru Ćeliću, došla je do odgovora.
“Profesor me je saslušao, pogledao ruke, lice, usne… Posle par minuta mi je rekao da je potpuno siguran da imam sklerodermiju. Tada sam prvi put čula tu reč.”

Dijagnoza je potvrđena biopsijom kože.
“Laknulo mi je. Prva pomisao mi je bila – nisam luda. Da su bolovi stvarni i da nisam kukavica koja se žali bez razloga.”

Kako si prihvatila dijagnozu i terapiju?

Terapiju kortikosteroidima i citostaticima isprva nije dobro podnosila – psihički se osjećala iscrpljeno. Odlučila je uzeti predah.
“Rekla sam profesoru da mi treba odmor, da odem na more i izluftiram glavu.”

Na povratku s mora, zajedno sa suprugom počinje tražiti kuću na selu.
“Kupili smo kuću okruženu šumom, izvorima… Sve ono o čemu sam sanjala.”

Jedan detalj ostaje posebno urezan u pamćenje:
“Projektant kuće zvala se Snežana Ilić, kao i ja. Licencu je dobila 13.11.1979., a ja sam rođena 5.11.1979. Znam da sam sebi još pre 40 godina nacrtala kuću.”

Kako izgleda tvoj život danas?

Krajem 2024. udala se za svog partnera Božu.
“Terapiju i dijagnozu sam prihvatila. Na bolove sam navikla. Karcinom još uvek imam, ali i dalje ne znamo gde je.”
Unatoč svemu, nalazi tumor markera prošlog mjeseca bili su najbolji u posljednjih šest godina.
“Nemamo neko logično objašnjenje, ali se ne žalim.”

Radno je aktivna i s mužem polako uređuje kuću u prirodi.
“Znam da će doći i taj dan kada ćemo se preseliti… Potrebno je samo strpljenje jer čuda su moguća ako veruješ u njih.”

Što ti znači podrška tvog supruga?

O toj vezi Snežana govori s posebnom toplinom:
“Poseban dar od Boga mi je moj suprug Božo. On je moj oslonac i moje rame gde odmaram. Trebalo je sve ovo preziveti samnom. Biti dovoljno hrabar i dovoljno veliki… i voleti nekoga baš toliko, da podneseš sve ..U stvari,ljubav je najveća i najmoćnija stvar na svetu.”

Koju poruku želiš poslati drugima koji se možda sada prvi put suočavaju s dijagnozom ili bolovima bez imena?

Snežanina poruka je jednostavna i snažna:
“Verujte sebi. Verujte u svoje telo. I nikada ne odustajte… Čuda su moguća ako verujete u njih.”